Košarkaška reprezentacija Srbije - Prošlo je više od pet meseci od kad je Dragan Tarlać promovisan u direktora muških selekcija Košarkaškog saveza Srbije. Na konferenciji za medije, prvih dana decembra 2011. rekao je da ga čeka ozbiljan, obiman posao, ali da će mu u svakom slučaju pričinjavati veliko zadovoljstvo.
- Poziv Dejana Bodiroge jednostavno nisam mogao da odbijem. Veoma brzo smo se dogovorili o saradnji, o mojoj ulozi u Savezu. Dopale su mi se njegove ideje, o mnogim stvarima vezanim za budućnost naše košarke razmišljamo na sličan način. Karijeru sam završio 2005. kad sam shvatio da više ne mogu da igram na vrhunskom nivou. Uvek sam imao visoke standarde, postavljao ambiciozne ciljeve, ali vreme je učinilo svoje i uveren sam da sam doneo jedinu ispravnu odluku. Međutim, košarka je ostala moj život, a ovo je samo nastavak tog puta. Imam dosta iskustva, igrao sam u vrhunskim klubovima u Evropi, proveo godinu dana u NBA, video kako funkcionišu najbolji košarkaški sistemi. Uveren sam da mogu da pomognem – kaže nekadašnji reprezentativac, nosilac medalja sa šampionata Evrope, osvajača Evrolige, igrač koga su 1995. draftovali i bukvalno molili da dođe u njihove redove, neponovljivi Čikago Bulsi sa legendarnim Majklom Džordanom i čuvenim trenerom Filom Džeksonom.
Tarlać smatra da je glavni problem srpske košarke činjenica da je prestala produkcija asova, talenti se
gube posle 18-19. godine. Prelazak iz juniorske u seniorsku konkurenciju postala je ogromna, gotovo nepremostiva prepreka. Da li ima rešenja?
- Rešenje je u postavljanju sistema koga ćemo se uporno pridržavati i koji mora vremenom da donese rezultat. Sistem rada treba uspostaviti još u pionirskoj selekciji, bukvalno od prvih koraka budućih reprezentativaca. Vršiti masovnu selekciju, jer ne smemo da preskočimo nijednog talentovanog dečaka. Svakom igraču treba posvetiti maksimalnu pažnju, brižljivo pratiti razvoj i napredak. Treba ih dobro upoznati, jer je vrhunski karakter jedan od preduslava da se potencijal pretoči u kvalitet. Ne smemo dozvoliti luksuz da izgubimo bilo kog talentovanog košarka, a o kompletnim generacijama da ne govorimo. Dešavalo se da naše selekcije osvajaju medalje na međunarodnoj sceni, budu mnogo bolji od vršnjaka, a da niko od njih ne ostvari snove da postane as, dogura do dresa seniorskog tima. To se više nikad ne sme ponoviti.
Večita je dilema da li je moguće u mlađim selekcijama stvarati igrače za A tim i pri tom osvajati medalje i biti među najboljima u Evropi?
- Naravno, bilo bi idealno i jedno i drugo. Međutim, to nije lako. Mnogo je važnije da iz svake generacije bar dva, tri košarkaša doguraju do najbolje selekcije, postanu asovi, jednog dana i nosioci igre državnog tima. Savez ipak nije jedini faktor na putu formiranja igrača. Mladi košarkaši su u reprezentativnim selekcijama maksimum dva-tri meseca, preostali deo godine provode u klubovima, u radu sa svojim trenerima. Potrebna je svakodnevna komunikacija, a spremni smo za svaki vid dogovora, saradnje, ukoliko postoje bilo kakvi problemi da ih zajednički rešavamo.
KSS je spreman da čak i finansijski premira klubove kako bi mladi dobili šansu da igraju u seniorskoj konkurenciji.
- Niko nije postao košarkaš tako što je samo trenirao, a utakmice posmatrao sa klupe. Moramo već za narednu sezonu pronaći najbolje rešenje. Da li ćemo finansijski nagrađivati klubove ukoliko pruže priliku mladima ili usvojiti pravilo po kome košarkaš sa 18-19 godina mora uvek da bude na parketu, sasvim svejedno. Mladim talentima, budućim reprezentativcima, mora biti pružena šansa da se usavršavaju, napreduju, stiču neophodno iskustvo.
Kolika je odgovornost trenera što su mladi u zapećku, što retko dobijaju pravu priliku u klubovima?
- Nešto se definitivno promenilo. Naši stručnjaci su godinama bili prepoznatljivi po tome što su osvajali trofeje, a redovno u ekipi imali nekoliko mladih igrača koji su imali zapažene uloge. Međutim, više nije tako. Mogu donekle i da shvatim trenere u našoj zemlji. Svi su pod velikim pritiskom uprava, navijača, medija. Rezultat je svima u prvom planu. Oslanjaju se zato na iskusne, proverene snaga, dok mladi i talentovani igrači stagniraju.
Nedavno završeni fajnal-for Evrolige i trijumf Olimpijakosa daje sasvim drugi ugao gledanja na
tranziciju mladih igrača u seniorsku košarku. Veliki doprinos uspehu ekipe srpskog selektora Dušana Ivkovića dali su Sloukas, Mancaris i Papanikolau koji su do juče bili juniori, a na velikim takmičenjima su često gubili od naših nada.
- Dušan Ivković je još jednom dokazao da se i do najvećeg uspeha može sa mladim snagama. Naravno, potrebno je ogromno strpljenje. Neophodno je istrpeti njihove greške, ali ako su talentovani, posvećeni radu i obavezama, sigurno će višestruko odužiti za ukazanu šansu.
Selektor Ivković doneo je u Istambulu Olimpijakosu drugu titulu šampiona Evrope, onu prvu 1997. u Rimu osvojio je zajedno sa Draganom Tarlaćem.
- Pre nego što je Dušan Ivković prvi put preuzeo Olimpijakos, gotovo je bilo izvesno da ću otići u Čikago. Imao sam 22 godine, osećao sam se spremnim da odem u NBA, zaigram u šampionskoj generaciji Bulsa. Međutim, Duda me je ubedio da ostanem u Grčkoj. Nisam se pokajao, dosta sam napredovao, postao kvalitetniji, a kruna svega bio je trijumf na finalnom turniru Evrolige u Rimu 1997.
Posle Olimpijakosa, Dragan Tarlać i Dušan Ivković sarađivali su i u moskovskom CSKA, a sada im se u Košarkaškom savezu treći put ukrštaju putevi.
- Šta reći o Dušanu Ivkoviću. Fantastična karijera o kojoj rezultati sve govore. Videli ste kakav je uspehe postigao sa Olimpijakosom koga su mnogo otpisivali još pre početka sezone. Velikim radom napredovali iz dana u dan. Pre odlaska u na fajnal-for u Istambul čuo sam se sa mnogim prijateljima iz atinskog kluba. Osetio sam da veruju u uspeh, da su spremni da idu do kraja. Videli ste da nisu odustajali ni na 19 poena zaostatka. Ne pamtim da je neka ekipa u tako važnoj utakmici, velikom finalu, nadoknadila tako ogroman zaostatak i uspela da slavi. Duda je hrabrio igraće, verovao u njih i kad sve nije išlo kako su želeli, a oni su mu uzvratili na najlepši mogući način.
Seniorsku reprezentaciju očekuju kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u Sloveniji 2013. i to deset mečeva za samo mesec dana.
- Moramo najozbiljnije pristupiti kvalifikacijama, dobro se spremiti, omogućiti reprezentativcima maksimalne uslove za rad. Nikako ne treba pomisliti da su nam jedini rivali u grupi Crna Gora i Izrael. Svakog protivnika treba respektovati jer kvalifikacije su naporne, dosta je mečeva u kratkom intervalu, biće teških i napornih gostovanja. Sigurno je i da će biti dosta iznenađenja, međutim nadam se ne na mečevima u kojima igra naša reprezentacija. Jedino što možemo da poželimo da svi kandidati za nacionalni dres budu zdravi, da ih zaobiđu povrede koje su prošle godine u Litvaniji desetkovale naš tim. U svakom slučaju svi u košarkaškoj organizaciji smo veliki optimisti. Verujemo da ćemo ostvariti cilj i na Eurobasketu u Sloveniji boriti se za visok plasman – zaključio je Dragan Tarlać, direktor svih muških selekcija Košarkaškog saveza Srbije.
Dragan Tarlać je proveo godinu dana u NBA, igrao za Čikago Bulse. Ostao je fasciniran elitnom ligom, organizacijom i sistemom u kojem klubovi funkcionišu.
- Dostigli su vrhunski nivo organizacije. Još uvek pratim dešavanja u NBA. Pogotovo u Čikagu i San Antoniju. Imaju gotovo savršene sisteme rada od kojih ne odustaju. Mogu tokog sezone da promene nekoliko igrača, ali sistem ostaje isti. Veruju u njega i znaju da će doneti željeni rezultat. Upravo je to formula koju želim da primenim u našem Savezu – naglasio je Tarlać.
(izvor i foto: kss.rs)












Kapiten.rs
Ostavi komentar na vest